Richard Stallman daje osvrt što vlada može i mora učiniti kako bi osigurala slobodu građana kada se radi o softveru, odnosno računarstvu. Koliko je novoj vladi u Hrvatskoj stalo do slobode građana? Je li svjesna da neovisnost države, kada se u obzir uzme trenutno stanje po pitanju softvera, stupanjem na vlast neće biti u njenim rukama?

Kako Lawrence Lessig kaže u uvodu zbirke eseja Free Software, Free Society, programski kôd je tehnologija koja pokreće računala. Bez obzira je li zapisan u softveru ili hardveru, to je niz naredbi koji definira funkcionalnost digitalnih uređaja. Ti uređaji – posebice osobna računala – sve više određuju i upravljaju našim životima pa u skladu s time možemo reći da smo digitalno društvo. Udruga je nastala s ciljem osvještavanja društva na svim razinama o odnosima moći i kontroli kada se radi o tom nizu naredbi, tj. o softveru. Tko kontrolira tu tehnologiju, a time i brojne aspekte života u digitalnom društvu je pitanje oko kojeg kroz Udrugu želimo razviti diskusiju. Lessig postavlja pitanja poput: “Kakvu kontrolu bismo trebali imati nad tim kôdom? Kakvo znanje? Kakva bi sloboda trebala postojati tako da odgovara kontroli koju omogućuje?” Sloboda kôda je transparentni uvid u kontrolu koju programeri ugrađuju kao i pravo svakoga da preuzme tu kontrolu i izmijeni ju prema svojim željama. To je slobodan softver. Slobodan softver je kontrola koja je transparentna i otvorena za promjene.

Želio bih da u Slobodnom softveru Hrvatska polazimo od pitanja u kakvom društvu želimo živjeti. Smatram vrijednim i želim živjeti u društvu čije norme promiču tehnološke arhitekture koje podupiru vrijednosti jednakosti, učenja, dijeljenja, pomaganja, demokracije i privatnosti.

Privremena web-stranica udruge sadrži wiki na kojem se nalaze osnovne informacije o udruzi. Ako na bilo koji način želite doprinijeti udruzi – volontiranjem, donacijom novca ili poslužitelja koji nam je potreban, pružanjem prostora za rad, diskusijom ili na koji drugi način – javite nam se na mailing listu.

Informacijske, odnosno digitalne tehnologije dio su naše svakodnevice. Prisutne su u obliku osobnih računala, mobilnih telefona, dizala, nadzornih sustava, zrakoplovnih upravljačkih sustava, sve češće ugrađuju se u automobile, dio su informatiziranog zdravstvenog sustava itd. Način na koji doživljavamo i razumijemo svijet oko sebe te kako se ponašamo pod sve je većom kontrolom tehnologije, ali i onih koji kontroliraju tehnologiju. Stoga je uvođenje predmeta informatike u škole, odnosno obrazovni sustav sasvim opravdan i očekivan potez. Potrebno je dijelom obrazovanja učiniti i usvajanje znanja o toj novoj sveprisutnoj tehnologiji kako bi noviji naraštaji ovladali tom tehnologijom.

Unatoč evidentnoj potrebi, predmet informatike u osnovnim je školama tek izborni predmet. Ipak se u svakoj školi nalazi informatička učionica i u svakoj od njih nalazi se određeni broj starijih ili novijih računala. Računalo bez softvera nije previše upotrebljivo. Zato svako računalo treba operacijski sustav i korisničke aplikacije. U našim je školama pravilo da je operacijski sustav jedan od Microsoft Windowsa, iako ga ne propisuje nastavni program Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Tome nije tako samo u školama, već i na fakultetima. Kad je dotični Microsoft uspostavio monopol nad tržištem operacijskih sustava, iskoristio je priliku pa je uspostavio monopol i na tržištu uredskih alata. Ako se na računalu nalazi Windows, u pravilu će se nalaziti i Microsoft Office. Dakle, djeca i mladi kroz cijeli obrazovni sustav stasaju uz proizvode jedne korporacije.

Razmišljanje tipa: “Ili Microsoftovi proizvodi ili neupotrebljivo računalo?” je lažna dilema. Microsoftov operacijski sustav i uredski alati nisu jedini “na tržištu”; dapače, postoji mnoštvo drugih, posebice onih koji su slobodan softver.

Ta naoko bezazlena sveprisutnost Windowsa u obrazovnom sustavu ima dalekosežne posljedice na sustav vrijednosti u društvu, monokulturu u informacijsko-tehnološkom sektoru, kriminal, gospodarstvo i suverenitet države, a indirektno i na razvijanje kritičkog razmišljanja.

Državne škole i fakulteti, dakle, uče nove naraštaje korištenju vlasničkog proizvoda multinacionalne korporacije Microsoft. Drugim riječima, mi kao građani ove države, umjesto da smo se opredijelili za znanje o novim tehnologijama i usvajanje načina na koji rade te digitalne tehnologije, opredijelili smo se za oblikovanje mladih u konzumente proizvoda točno određene korporacije. Da apsurd bude veći, tok novčane nagrade za širenje tržišta dotične korporacije na cjelokupnu populaciju ne ide od Microsofta prema državi, već od države, tj. nas državnih poreznika prema Microsoftu.

Iz odgojno-obrazovnih institucija “izlaze” mladi sposobni za korištenje jednog sustava koji po mnogo pitanja uopće nije interoperabilan s drugim računalnim sustavima. Stvaramo društvo ovisno o proizvodima jedne tehnološke korporacije. Kada društvo stvara puke konzumente, što valja očekivati po pitanju radničkih zahtjeva o informatičkoj tehnologiji na radnom mjestu bilo u privatnom sektoru bilo u državnim službama? Društvo zna i želi koristiti samo proizvode točno određene korporacije. Kako i ne bi kad u državnoj osnovnoj školi u informatičkoj učionici – u kojoj se informatički oblikuju djeca starosti 11 do 15 godina – stoji plakat sa zadanim zaslonom Windowsa XP i na njemu piše: “Dostupno za kupovinu!” Nije li zabrinjavajuće što su škole postale marketinški prostor softverske buržoazije pri čemu su ciljana skupina tog marketinga upravo djeca? Ne bi li bilo bolje da škole izvjese strip koji promiče pomaganje i suradnju?

Ruku na srce, rijetki imaju dovoljno novca i još rjeđi su spremni platiti licencu za bilo koji operacijski sustav Windows (usput rečeno, Microsoft ne prodaje operacijski sustav, već licencu za korištenje istog). Obzirom da Microsoft kroz tržište neće plasirati primjerak Windowsa bez da mu za isti platite i obzirom da cijena za hrvatske prilike nije prihvatljiva, kompaktni disk s Windowsima već nekako nađe put do korisnikovog računala bez posredstva Microsofta. Drugim riječima, postoji izvjestan broj nelegalnih primjeraka koji se udomaćio na računalima diljem Lijepe naše. Dapače, usudio bih se reći da je broj nelegalnih primjeraka dotičnog softvera kudikamo veći od broja legalnih primjeraka istog tog softvera. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i pogledati tko uopće od prijatelja, poznanika ili susjeda na svom računalu ima legalan primjerak Windowsa.

Microsoft uz pomoć države usmjerava studente orijentirane na računarstvo i informatiku na ovisnost o Microsoftovim vlasničkim proizvodima. Tako država financira studije ili dijelove studijskih programa za obuku studenata u korištenju Microsoftovih vlasničkih tehnologija. Primjera radi, studenti jednog od najpoznatijih i najuglednijih domaćih fakulteta po pitanju računarstva – zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva – besplatno s Interneta mogu preuzeti operacijski sustav iz serije Microsoft Windows i razvojne alate Microsoft Visual Studio. Kroz nekoliko kolegija potiče ili diktira korištenje dotičnih vlasničkih tehnologija. Fakultet time očito potiče mono-kulturu prisutnu u informacijsko-tehnološkom sektoru. Radi li time Fakultet uslugu studentima ili nekome drugom?

Kroz program naziva Microsoft Student Partners tvrtka Microsoft traži od studenata da budu njihova produžena ruka i da sudjeluju u utvrđivanju Microsoftove dominacije u brojnim aspektima informacijske tehnologije. Tako studenti postaju besplatna radna snaga koja svjesno ili nesvjesno sudjeluje u stvaranju i održavanju međunarodnog imperija, inače osuđenog monopolista i u EU-u i u SAD-u. Ako je suditi po članku na Wikipediji, cilj je tog programa podići svijest među studentskom populacijom o Microsoftovim tehnologijama. Kad smo kod svijesti i kritičkog gledanja na dotične tehnologije, iskreno se nadam da je Microsoft vjeran tome cilju pa da studentima ukazuje na punu problematiku vlasničkog softvera općenito i konkretno ukazuje na cijeli spektar problema koji proizlaze iz svojstva vlasničkog softvera kakvi jesu Microsoftovi proizvodi. S druge pak strane itekako sam svjestan da do toga nikada neće doći i da će Microsoft prešutjeti najbitniji dio priče oko svojih vlasničkih tehnologija. Naime, bilo bi protivno korporativnim interesima reći da Microsoft zapravo uvodi oskudnost tamo gdje ona ne postoji jer, ekonomski gledano, softver je javno dobro, da uvodi nekompatibilnosti u računalne sustave, da korisnike ostavlja na milosti i nemilosti istog tog Microsofta, da kao i duhanske tvrtke u nekim prilikama besplatno dijeli svoje proizvode kako bi stvorio ovisnost o istima i time povećao svoj udio na tržištu, da od tih studenata “partnera” očekuje da na blogovima, news-grupama, forumima, portalima i mailing listama brane Microsoftove interese bez obzira bili oni moralni ili ne. Tko se toga neće držati, čeka ga sankcija u obliku izbacivanja iz “partnerskog” programa.

Jeste li ikad pomislili da bi mnoga djeca i mladi mogli biti kriminalci? Neautorizirano umnažanje Microsoft Windowsa i Microsoft Officea je protuzakonito. Opet, s druge strane, spržiti CD je nevjerojatno lako i jeftino i upravo presnimavanjem Windowsa ili Officea svatko od nas može pomoći prijatelju da obavi njemu bitnu radnju na računalu. Djeca i mladi uglavnom ne mare o nezakonitosti umnažanja tog softvera pa naprave kopiju i za svoje prijatelje. Je li problem u zakonu koji zabranjuje takvo umnažanje ili u tome što je dotičan softver vlasnički? Kako god, trebamo se zapitati kakva je budućnost društva čiji mladi odrastaju s mišlju da su kriminalci.

Microsoft ima itekakve koristi od toga što su se građani koji su “primorani” na nelicencirane inačice operacijskog sustava i uredskih alata – bilo zbog toga što država od njih zahtijeva da koriste upravo Microsoftove proizvode kao što to radi FINA, bilo zbog nekompatibilnosti dominantnih Microsoftovih proizvoda sa drugim računalnim sustavima – odlučili protuzakonito nabaviti upravo Microsoftove proizvode. Korporacija želi dominaciju na tržištu i ako je tzv. piratstvo jedini način da to postigne u nerazvijenim zemljama kao što je Hrvatska, neće imati ništa protiv. Dapače, sam Bill Gates, osnivač Microsofta, izjavio je: “Dok god će [ljudi] krasti, želimo da kradu od nas. Na neki će način postati ovisni i tada ćemo odgonetnuti kako to naplatiti u narednom desetljeću.” Ono što je Microsoftu daleko bitnije od toga da naplati softver je baza korisnika. U tom je svjetlu krajnje licemjerno kada Microsoft kroz BSA, kartel softverskih korporacija čiji je član, primijećuje kako Hrvatska, gledano u okviru Europske Unije kojoj službena politika teži, ima 7. najvišu stopu piratstva te kako će nastaviti “s aktivnostima usmjerenim na promicanje i zaštitu prava intelektualnog vlasništva”. Drugim riječima, Microsoft je istovremeno za i protiv piratstva – on je za kada želi dominantan položaj “na tržištu”, a protiv je kada treba igrati ulogu uzorne tvrtke koju svi žele u svojoj državi. Da nije piratstva u Hrvatskoj, Microsoft ne bi mogao ni sanjati o tolikoj bazi korisnika koju sad ima. Bio bi ostavljen na margini softverskog tržišta jer si građani s ovakvim plaćama i standardom jednostavno ne mogu svakih nekoliko godina priuštiti trošak od par tisuća kuna za nabavku operacijskog sustava i uredskih alata.

Pitanje koje mislim da si svi moramo postaviti je: “U kakvom društvu želimo živjeti?” Jasna predodžba o sustavu vrijednosti koji u društvu želimo njegovati upućuje nas na prepoznavanje trenutnog stanja u društvu i potiče na razmišljanje o tome što valja mijenjati kako bismo postali društvo kakvo priželjkujemo. Želimo li živjeti u društvu u kojem su dijeljenje, pomaganje, suradnja i transparentnost procesa temeljne vrijednosti? Smatram da je vrijedno i potrebno težiti takvom društvu. Trenutno stanje društva gdje smo svi slijepi na zbivanja u užem ili širem okruženju, gdje je izvjestan manjak ili bolje rečeno nedostatak propitivanja onog što nam se servira u svakom smislu te riječi, gdje vlada rezignacija i podilaženje nametnutim idejama i okruženju nije stanje slobodnog demokratskog društva niti vodi ka istom. Prije bi se moglo reći da je takvo društvo podložno najširim manipulacijama.

Spomenuta sveprisutnost Windowsa pospješitelj je te otuđenosti jer je taj operacijski sustav vlasnički softver. Kao što je već spomenuto, softver je javno dobro, no razvijatelji vlasničkog softvera ne žele da javnost zna za tu činjenicu. Kada bi javnost saznala, postalo bi jasno kao dan da su poslovni modeli oko vlasničkog softvera umjetni i bez temelja u ekonomiji. Dodatno, vlasnički softver nosi socio-psihološke posljedice za korisnike jer zabranjuje pomaganje susjedu kao i široj zajednici. Pojedincu uskraćuje mogućnost zadovoljenja želje za znanjem koje bi mogao steći proučavanjem načina rada softvera. Nekritičkim usvajanjem Windowsa kao modusa operandi društva kroz nastavu informatike i nastavu općenito etablirali smo sustav vrijednosti koji kaže da su umjetna oskudnost, sebičnost, otuđenost i nekritičnost ne samo prihvatljive, već i poželjne vrijednosti.

U sklopu projekta “Sembrando Libertad” i kao dio knjige “Slobodan softver za male ljude” nastao je kratki strip za djecu Paralelni životi. Strip je priča o dva svijeta – prvi prožet vlasničkim, a drugi slobodnim softverom. Prvi svijet, barem u početku, izgleda blještavo, no brzo se ispostavi da ima brojna ograničenja. Na kraju djeca uz pomoć djece “iz svijeta” slobodnog softvera nauče da postoji softver koji ih ne ograničava i koji donosi jedan novi pozitivni skup vrijednosti koji pomaganje i suradnju drži jako bitnima.

Strip je napravljen slobodnim softverom, promiče slobodan softver – konkretno, potpuno slobodnu distribuciju GNU/Linuxa Trisquel i uredske alate LibreOffice – te je ujedno dio slobodne kulture. Preveo sam ga na hrvatski te je, zahvaljujući zajednici slobodnog softvera, također dostupan na engleskom, španjolskom, portugalskom, francuskom, ruskom, njemačkom i islandskom jeziku.

Bilo bi lijepo u informatičkim učionicama osnovnih i srednjih škola vidjeti ovaj strip umjesto plakata koji reklamira neslobodni operacijski sustav uz poruku: “Dostupno za kupovinu”.

Strip je prvotno bio dostupan samo u inačici koja je umjesto Trisquela i LibreOfficea promicala Ubuntu i OpenOffice.org. Nakon toga je, obzirom da se radi o slobodnoj kulturi, netko uzeo strip i napravio inačicu koja promiče potpuno slobodan softver i softver koji je više u duhu slobodnog softvera. Problem s Ubuntuom je što sadrži vlasnički softver kao što ga i promiče, a OpenOffice.org promiče vlasnički softver u obliku raznih proširenja.

Hvala Andreju na komentarima tokom prevođenja kao i Nataši Dimitrijević za lekturu. Ako nađete koju grešku u prijevodu, koju pravopisnu, jezičnu ili bilo koju drugu grešku, one, naravno, pripadaju meni. Strip je dostupan u dva formata: PDF i SVG.

I dok ću svakome preporučiti da se “prebaci” na GNU/Linux i općenito slobodan softver, neću svakome preporučiti da počne s Parabolom. Naime, sam prelazak s vlasničkog operacijskog sustava kao što su Windows ili OS X na GNU/Linux je velika promjena sama po sebi pa ne treba pretjerivati i očekivati da će se višegodišnji korisnik miša i grafičkog okruženja odmah snaći u distribuciji koja uopće ne dolazi s grafičkim sučeljem. Ako niste znali, kad po prvi puta ubacite CD s Parabolom i pokrenete “live” inačicu, zaslon računala ispunjen je sivim monotonim znakovima na crnoj pozadini i izgleda ovako:

Na vama je da primite tipkovnicu i počnete računalu zadavati naredbe! Mnogim korisnicima je izostanak grafičkog sučelja vrlo odbojan, no računalni geekovi će vam potvrditi da se mnoge stvari mogu obaviti brže i jednostavnije kroz to tzv. komandno-linijsko sučelje nego u grafičkom sučelju!

Priznajem potrebu za grafičkim sučeljem i sam bih teško obavljao svakodnevne aktivnosti na računalu bez grafičkog sučelja pa sam nakon instalacije Parabole instalirao grafičko sučelje KDE. Mnogim će korisnicima izgled KDE-a biti oku ugodniji od komandno-linijskog sučelja:

Sada imam operacijski sustav po mjeri. Imam instaliran samo slobodan softver, uvijek najnovije inačice, lak za održavanje, relativno brz, oku ugodan i (dijelom) preveden na hrvatski.