Feeds:
Objave
Komentari

Od kako sam zadnji puta pisao na blogu dogodila se koja veća promjena pa slijede samo sažeci važnijih promjena jer bi bilo previše da o svakoj pišem detaljno.

Najveća promjena je u tome što sam nekih 10 tisuća kilometara dalje nego kada sam zadnji puta pisao – točnije, više nisam u Križevcima, već se od kasnog srpnja nalazim u Salt Lake Cityju. Selidba se dogodila jer sam upisao doktorski studij na University of Utah, točnije pri School of Computing (nisam siguran želim li prevoditi naziv sveučilišta i naziv fakulteta). Područje računarstva koje će mi uzrokovati brojne glavobolje je verifikacija softvera. Zbog te selidbe preko bare slijedi i koja promjena u vezi ovog bloga.

Blog selim s akuzativ.wordpress.com na svoju web-stranicu koja se nalazi na adresi http://dimjasevic.net/marko. Mnogo je ugodnije i lakše, tehnički gledano, održavati nešto nad čime imaš punu kontrolu. Nova stranica – pa tako i novi blog – u pozadini i dalje koristi WordPress, no sada ga mogu podešavati do mile volje. Akuzativ će i dalje ostati online radi postojećih poveznica koje upućuju na njega, no ovo je zadnja objava na Akuzativu. Stoga, ako ste do sada čitali moja piskaranja i želite tako nastaviti, uskladite svoje (RSS) pokazivače prema novoj adresi. Teme o kojima ću pisati samo ću proširiti onima vezanim uz akademsku zajednicu, fakultet, studij i istraživanje. Želim novi blog koristiti za suradnju s drugim istraživačima u području formalne verifikacije i srodnih područja. Blog vidim kao nešto što će mi u najmanju ruku pomoći u pisanju znanstvenih članaka. Tehnički detalj koji mi je danas upao u oko je WordPressova (ograničena) podrška za pisanje u LaTeX-u što sam odmah omogućio na novom blogu – tako će objave i komentari bez teškoća sadržavati razne matematičke izraze koje je gotovo nemoguće ili vrlo teško napisati na bilo koji drugi način. Kako će ti članci biti na engleskom, više-manje sve daljnje objave na blogu će isto tako biti na engleskom.

Nova web-stranica povezivat će razne servise koje koristim ili ću tek početi koristiti na Internetu. Do sada sam uključio mikroblog na Identi.ci, galeriju multimedijalnog sadržaja GNU MediaGoblin, kartu OpenStreetMap i pripadni softver za geo-referenciranje raznog sadržaja, a kasnije ću dodati i Gitorious. Veselim se svim tim selidbama i novostima koje donose!

Komentari su više nego dobrodošli!

U nedjelju se u Hrvatskoj održava referendum o pripojenju Hrvatske Europskoj uniji. Da mi građani baš i nemamo izbora ni alternative (Thatcher: “There Is No Alternative”) ovih nam dana do znanja daje Vesna Pusić, ministrica Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Tako npr. kaže da će Hrvatskoj pasti kreditni rejting (kojeg određuju strane privatne korporacije) ako se građani na referendumu većinski ne izjasne za pripojenje Hrvatske EU-u. Istog boga koji ima oblik privatne korporacije i zove se S&P naljutilo je nekoliko zemalja eurozone kada nisu učinile dovoljno kako bi riješile ono što boga muči, a to su “neprekidni sustavni stresovi u eurozoni”. Nedavno je građanima Grčke uskraćen referendum o prihvaćanju novčane “pomoći” jer bi demokratski proces kao što je referendum mogao uznemiriti financijska tržišta. 

Noam Chomsky, razmatrajući Bretton Woodsov sustav, dobro uočava kako se radi o reduciranju suvereniteta u korist privatne moći:

[S]lobodni protok novca stvara “virtualni parlament svjetskog kapitala koji može staviti veto na vladinu politiku ako je smatra nerazumnom”. Vladina politika koja se smatra nerazumnom doticala bi se radničkih prava, obrazovnih programa, zdravstva, pokušaja stimuliranja ekonomije, zapravo bilo što što bi pomoglo ljudima, a ne profitu (i zato je ona nerazumna u tehničkom smislu).

To savršeno opisuje svaku od tri spomenute financijske ucjene.

“Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i
ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.” ~ Članak 1. Ustava Republike Hrvatske

Jednom kada počnete tražiti posao pa prolistate oglase za posao, ubrzo shvatite da su gotovo svi oglasi napisani po istoj špranci – kao na pladnju nudi se vodeća tvrtka u svom području, stimulativna plaća, fleksibilno radno vrijeme, prilika za napredovanjem i dinamična radna okolina. Svi ti oglasi zvuče bajno. Odgovara li stvarnost toj bajkovitoj slici?

Naišao sam na molbu za posao meni nepoznatog autora koja je odgovor na takve oglase i današnjoj situaciji. Prenosim ju u cijelosti:

Potpuno nespreman za rad pod pritiskom, kao i prekovremeni rad, osim ako nije pošteno plaćeno, ne dozvoljavam da me netko iskorištava ili da se iživljava na meni. Iskreno me zaboli za ciljeve vaše kompanije ako plaćom ne mogu pokriti svoje tekuće troškove, plus da mi ostane za malo garderobe, knjiga, putovanja, izlaske, sport i provod, što spada u normalan život, a ne luksuz.
Funkcioniram po principu koliko-para-toliko-muzike. Također uopće me ne zanima što ste u problemima, jer ja ne sudjelujem u dobiti u vašoj kompaniji, već radim za plaću, i očekujem da izvršavate ugovorom i zakonom predviđene obaveze, i to na vrijeme, kao i da poštujete praznike i godišnji odmor. Baš kao što i od mene tražite da ja izvršavam svoje obaveze i da budem na poslu radnim danom. Pa naravno da ću vas napustiti čim nađem nešto bolje. Da ponovim – ja radim za plaću, vi za dobit.
Komunikativan s pristojnim i ljubaznim svijetom, za drkadžije imam kratak fitilj.
Psujem na nekoliko svjetskih jezika, ali ozbiljnu prepisku i razgovor vodim samo na hrvatskom i engleskom, i ne preseravajte se s multinacionalnim korporativnim tripom, jer vam je i to previše.
Studirao sam 100 godina, ali smatram da je uspjeh što sam uopće završio bilo šta u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je. Usavršavam se stalno i bez vas, jer sam radoznao i mislim da život ima smisla i bez umiranja na poslu.
Reagiram samo na pozitivnu stimulaciju. Ne gušite me sa testiranjima I timbilding budalaštinama. Ako se već preseravate s tim zapadnjačkim forama, onda ponudite i zapadnjačku plaću i uvjete rada. Šta ne znam, naučit ću, nisam debil.
I da, postoje stvari koje bih u životu radio iz čistog entuzijazma, besplatno, ali žalim što Vas moram obavijestiti da to nije posao koji Vi nudite.

Arbeit macht frei

Bilo je ljeto 2004. kada sam dobio priliku da se prikopčam na državnu sisu i upišem FER uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Profesori su nama studentima prvih dana tepali kako je FER dobar fakultet i cijenjen u industriji, ili bolje rečeno za prilike u Hrvatskoj, u “industriji”. Mislio sam: “Samo da završim FER i na konju sam!” Bili su to dani ponosa i slave, dani maštanja o svijetloj budućnosti koja me čeka nakon fakulteta. Kao da sam, skupa s drugim brucošima FER-a, iščekivao odlazak u obećanu zemlju.
Sada je 2012. godina. FER sam završio još u listopadu 2010. Moja diploma s FER-a ovog trena služi jedino u dekorativne svrhe. Odmah priznajem – dio krivice za to što sam trenutno nezaposlen sigurno snosim i sam jer do sada nisam dao sve od sebe u traženju posla. U tih nešto više od godinu dana od kako sam završio petogodišnji studij računarstva brojim više dana van radnog odnosa, nego onih kada sam bio u radnom odnosu. Koješta sam doživio u to vrijeme: radost što sam dobio posao, iako van struke, no svejedno posao i to posao nastavnika matematike u osnovnoj školi; razočaranje kada sam u ruke dobio prvu platnu listu na kojoj je sumarni iznos bio oko 3700 kn (doduše, počeo sam raditi 10. u mjesecu s početkom školskog polugodišta); veselje koje nastavnika obuzme kada vidi da je đak usvojio gradivo; kao i gorčinu kamilice koju osjetiš ispijajući čaj na razgovoru za posao kada dobiješ ponudu s početnom plaćom od 2800 kn.
Naime, nedavno sam krenuo put Bjelovara zbog dogovorenog razgovora za posao. Posao se nudio u informatičkoj tvrtci i može se reći da je vezan uz moju struku jer se radi o radnom mjestu programera. Potencijalnom poslodavcu iznio sam svoje kvalitete, vještine i kvalifikacije, a on je meni rekao na kojim bih konkretnim tehnologijama radio. Nisam se previše nadao pa me nije iznenadilo kada sam čuo da se radi o vlasničkom softveru. S druge strane teško je držati se ideala pa odbiti takvu ponudu jer kad se uzme u obzir situacija u Hrvatskoj, rijetki su poslovi za programera koji se ne bave vlasničkim softverom. Stoga, nekome tko je po struci računarac odbiti razvijati i raditi na vlasničkom softveru više-manje znači odreći se prihoda kojim bi se koliko-toliko osigurala egzistencija.
No čak i kada progutam ideale i pristanem na nemoralne radnje kao što je razvijanje vlasničkog softvera, jednu stvar ne mogu nikako zanemariti – vrijeđanje od strane potencijalnog poslodavca. Da bih pojasnio kako je došlo do uvrede na tom nedavnom razgovoru u Bjelovaru, prvo moram zaboraviti skromnost (ako me je ikad pratila ta vrlina) i reći nešto o sebi što ionako uglavnom napišem u životopisu.
Programiranjem se bavim od 4. razreda osnovne škole i od tada sam bio na brojnim natjecanjima iz informatike. Na raznolikim natjecanjima na državnoj razini osvojio sam 1., 2. i 3. mjesto. Mogli bismo reći – državni vrh. Mislim da bi to svakom ozbiljnom poslodavcu trebalo dovoljno govoriti o mojoj sposobnosti i motivaciji za rad (Googleu to dovoljno govori). Dodajte na to i završen diplomski studij računarstva na FER-u i ono što dobijete na razgovoru za posao je ponuda od 2800 kn. Ako radiš kao smetlar ili čistačica – ovdje nemam namjeru podcjenjivati te hvale vrijedne poslove, već ih samo uzimam kao primjer zbog stručne spreme koju zahtijevaju kao i zbog broja ljudi koji su kvalificirani za taj posao – zaradiš barem toliko, ako ne i preko 3000 kn, čak i sa prvom plaćom. Dotični poslodavac je rekao da je to plaća za početak, prvih mjesec, mjesec i pola dok se ne dokažem u poslu, a opravdanje tako niskoj plaći nalazi u tome što se već mnogo puta “opekao” na radnike koji ne znaju raditi svoj posao. Uopće ne sumnjam u to da postoji barem jedan čovjek koji se javio u toj tvrtci za posao programera, a da ga nije znao obavljati, no ako mu moje reference ništa ne znače i smatra da moj rad kao programera vrijedi jednako kao i rad čistačice – ako ćemo rad vrednovati plaćom – neka mu je sa srećom sa radnicima koje toliko cijeni. Da bi stvar bila bolja, uporno je tvrdio da je to minimalac s kojim si mogu pokriti troškove. Ne znam tko danas u Hrvatskoj s 2800 kn plaće može normalno pokriti troškove ako živi sam, a kud tek ako još nekoga uzdržava.
Tako sjedimo šef te tvrtke i ja na kavi, a mene pere teški neskužitis. Kažem mu da je 2800 kn zaista premalo, čak i za prvu plaću. Pitao sam ga da li bi njemu bila velika razlika da me plati 5000 kn što bi meni bila prihvatljiva plaća (jer bih s tim iznosom mjesečno mogao “ostati na nuli”), na što je rekao da to ne bi bio problem. I naravno da mu to ne bi bio problem, posebno kad se uzme u obzir da je u tom razgovoru spomenuo da je tvrtci protekla 2011. bila najbolja godina. Iako luđački, očekivao sam da će reći nešto u stilu: “Ok, onda 5000 kn”. Za naslutiti je da se to nije dogodilo, odnosno stvar je ostala na samo jednoj, prvoj i zadnjoj ponudi. Kada sam došao doma, bacio sam pogled na za ovu priču relevantne brojke Državnog zavoda za statistiku. Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća za listopad 2011. iznosila je 5406 kn. Prosječna plaća visokoobrazovanih sigurno je i veća. No eto, meni je ponuđeno jedva preko 50% prosječne plaće svih radnika. Kao da sam bio na sjednici gradske skupštine u Zagrebu, a ne na kavi zbog razgovora za posao pa mi se obraća sam Bandić: “Tej kit ot liv it”.
Ono što se nakon toga je dogodilo je da je šef natuknuo da već ima kandidata koji su upoznati s tehnologijom u vezi koje zapošljava i da su spremni početi s 2800 kn. To je očita igra na strah koja bi u kandidata za posao trebala izazvati razmišljanje u smjeru: “Nezaposlen sam i sad imam priliku raditi, iako za sitan novac. Postoje i drugi nezaposleni, netko će već pristati na ovu plaću, a ja ću i dalje biti bez posla i bez plaće. Možda mi je bolje da prihvatim ponudu.” Nisam se libio reći da je sasvim razumljivo da postoje ljudi koji će prihvatiti takvu ponudu jer su ljudi bez posla očajni ljudi, pogotovo u ovo vrijeme kada kriza trese Hrvatsku. Dok god postoji vojska očajnih nezaposlenih ljudi, naravno da će se naći netko tko je spreman raditi za još manji iznos. Uvijek se nađe netko tko je očajniji i od tebe.
Volio bih da sam jedini koji traži posao i da nema očaja zbog (ne)zaposlenosti. Nažalost, u jednom mjestu negdje na pola puta između Križevaca i Bjelovara u proizvodnom pogonu rade vrlo očajni ljudi. Kažem očajni jer se 60 sati teškog fizičkog rada tjedno, odnosno oko 240 sati mjesečno na kraju mjeseca nagradi crkavicom od 1400 kn. Radnici se boje i svojem susjedu reći koliku imaju plaću. Za platnu listu ne žele ni pitati jer bi to značilo da sumnjaju u šefa, a to je ravno iskazanoj želji za otkazom. Šef im je usadio toliku paranoju da nikad ne znaju tko ih sve može otkucati zbog nečasne radnje kao što je odavanje iznosa plaće. A jednom kad si otkucan, znaš da je otkucalo i tebi i tvom poslu u tvornici, a niti tvojoj djeci se ne piše dobro. Šef im konstantno prijeti vojskom nezaposlenih koji kao da udarcima navaljuju na tvorničku kapiju pa glasnim lavežom utjeruju strah u kosti njima koji mogu biti sretni i zahvalni da za tako loše obavljen posao dobiju i toliko koliko dobe. A kada u tvornicu dođe državni inspektor i radnike pita imaju li osmosatno radno vrijeme, pauzu za gablec i plaćene prekovremene, radnici pogledaju prema gazdi koji s rukom na uhu kao da osluškuje lavež ispred tvornice, zatim pogledaju nazad prema inspektoru, na lice nabace osmijeh i u isti glas uzviknu: “Gospodine inspektore, sve je u najboljem redu!” Inspektor potom zatvori knjižicu s evidencijom radnog vremena iz koje je svakom pučkoškolcu jasno da radnici dolaze debelo prije početka i odlaze debelo poslije završetka radnog  vremena, ustane od stola, zadovoljno stisne ruku šefu tvornice i pozdravi radnike: “Bog i Hrvati!”

Uskoro će na vlast u Hrvatskoj doći nova vlada. Vjerujem da je to prilika za analizu loših poteza prethodnih vlada. Dio koji je meni posebno zanimljiv, a posredno – siguran sam – i ostalima je pitanje slobode građana. Živimo u digitalnom društvu koje je prožeto izračunima i računalnim operecijama koje za nas obavljaju razna računala, npr. osobna računala i tzv. pametni telefoni. Naša sloboda ovisi o tome tko ima kontrolu nad tim operacijama, odnosno nad našim računalima.

Richard Stallman daje osvrt što vlada može i mora učiniti kako bi osigurala slobodu građana kada se radi o softveru, odnosno računarstvu. Koliko je novoj vladi u Hrvatskoj stalo do slobode građana? Je li svjesna da neovisnost države, kada se u obzir uzme trenutno stanje po pitanju softvera, stupanjem na vlast neće biti u njenim rukama?

Ako kojim slučajem kartirate za OpenStreetMap i to radite uz Androidni mobilni telefon, moguće je da koristite aplikaciju OSMTracker for Android. Ta je aplikacija vrlo praktična jer omogućava – osim samog snimanja GPS pozicije – snimanje georeferenciranih fotografija i zvučnih snimki kao i pridavanje raznih atributa trenutnoj poziciji kao što su primarna cesta, telefonska govornica, bankomat, parkiralište, muzej i dr. Tako snimljenu trasu moguće je izvesti u datoteku tipa GPX, a takva datoteka prebačena na računalo zajedno s pripadnim fotografijama i zvučnim snimkama je pogodna za obradu u programu kao što je JOSM.

Problem koji može uzrokovati OSMTracker for Android je nepredviđeno gašenje telefona. Tako puni želje da ucrtate još neoznačenu stazu unutar OpenStreetMapa na Psunju nakon npr. sat vremena hodanja uočite da vam je telefon zapravo ugašen i čeka na unos PIN-a. Drugim riječima, upravo ste ostali bez sat vremena zapisa o svojem kretanju, a jedino što vam je ostalo je propuštena prilika da ucrtate tu stazu u OpenStreetMap.
Nisam do sada uspio razaznati je li problem u samoj aplikaciji OSMTracker for Android bilo koje dostupne inačice ili je problem vezan uz vrstu i inačicu Androida kojeg koristite. Problem gašenja telefona mi se događao unutar CyanogenModa inačica 7.0.3 i 7.1. CyanogenMod je varijanta operacijskog sustava Android koja uključuje samo slobodan softver na razini operacijskog sustava, no ne garantira i slobodni firmware.
Kako god, tokom jučerašnjeg bicikliranja uočio sam kako privremeno doskočiti tom problemu – uz OSMTracker for Android pokrenete i OsmAnd+. OsmAnd+ uvijek treba biti aktivna aplikacija, tj. “na vrhu” svih aplikacija (uključujući situaciju dok je ekran ugašen), a OSMTracker for Android stavite u pozadinu. OsmAnd+ ovdje ne koristim za kartiranje, već samo kao popratnu aplikaciju koja održava telefon upaljenim 🙂 It works for me.

Ove je subote bio svjetski Dan slobodnog softvera i na popisu od preko 400 gradova u kojima se obilježio taj dan po prvi puta su se našli Križevci zahvaljujući novim entitetima na domaćoj softverskoj sceni –  Slobodan softver Hrvatska (SSH) i Mozilla Hrvatska. Bilo bi super da je SSH organizirao ovo događanje u još kojem gradu, no nismo se uspjeli organizirati. Zbivanje je bilo na otvorenom na središnjem Strossmayerovom trgu i privuklo je stotinjak građana čime smo mi organizatori zadovoljni! Dodatnu čar organiziranju takvog čega dalo je poklapanje Dana slobodnog softvera u ovoj 2011. godini – inače svake treće subote u rujnu – s dvadesetom godišnjicom oslobođenja vojarne u Križevcima i s izviđačkim aktivnostima oko šatora podignutog 10-ak metara od paviljona gdje smo mi promicali slobodan softver.

Sama provedba ovog obilježavanja vidjela je tek jednog člana SSH-a (mene), no spas je bio u zajednici Mozilla Hrvatska koja je brojila 5 organizatora sa svoje strane. Kromatsko sivilo koje su pružali letci SSH-a nastalo nedostatkom novčanih sredstava za tisak u boji razbili su promotivni materijali koje je Mozilla isporučila zajednici korisnika u Hrvatskoj. Zato se na godinu treba dovoljno rano prijaviti na webu Dana slobodnog softvera kako bi Software Freedom International, međunarodni koordinator ovog dana, isporučio promotivne materijale. Možda su nedostajali veći natpisi koji bi privukli slučajnog prolaznika, no stvar je spasila Mozillianka Ivona koja je obukla role i širom trga veselo promicala Firefox i općenito slobodan softver; definitivno jedan od boljih poteza samog događanja!
Od kako znam za slobodan softver i taj termin na hrvatskome jeziku, bio sam sretan što on nema višeznačnosti kao što ima u engleskom jeziku gdje free u free software može značiti, među ostalim, slobodan, ali i besplatan. Stoga sve do ove subote nisam smatrao potrebnim odmah na početku davanja objašnjenja što je slobodan softver naglasiti da slobodan softver nije pitanje cijene, već slobode. Richard Stallman, začetnik pokreta slobodnog softvera, često naglašava tu misao. Iskustvo od subotnjeg Dana slobodnog softvera kaže da jezična barijera nije jedina te da ipak treba na samom početku zainteresiranom sugovorniku naglasiti upravo to – slobodan softver nije pitanje cijene, već slobode. Kroz razgovor sa sugrađanima primijetio sam da je poimanje slobodnog softvera istovjetno poimanju besplatnog softvera. I dok se slobodan softver često može nabaviti besplatno, to nije uvijek slučaj i novčana cijena je tek marginalno pitanje. Slobodan softver je prvenstveno pitanje slobode, kontrole nad vlastitim računalom i odnosa moći u današnjem digitalnom društvu.
Zahvaljujući obilježavanju ovog dana više Križevčana ima informaciju, barem u obimu u kojem se to može prenijeti u minutu razgovora na gradskom trgu. Dugoročno se nadam da će svi Križevčani biti informirani o slobodnom softveru i da će znati što on znači za njihovu svakodnevicu te da će zbog toga moći donijeti informiranu odluku o softveru koji će upravljati njihovim računalima, kakva god ta odluka bila.
Drago mi je da postoji Mozilla Hrvatska i da smo zajedno organizirali ovo zbivanje. To ujedno znači da Mozilliani sigurno imaju još jedan način na koji mogu gledati na Mozillin softver kojeg do ovog zbivanja možda nisu bili svjesni, a to je misao da Mozillin softver korisnicima pruža slobodu u njihovoj komunikaciji putem Interneta.
Danas je na portalu križevci.info osvanula vijest koja u naslovu ističe kako su Križevci na jedan dan bili “nacionalni centar slobodnog softvera”. Pretpostavljam da je odabran taj naslov zbog činjenice da su Dan slobodnog softvera organizirala dva entiteta koja u nazivu imaju “Hrvatska” čime se sugerira njihov teritorij djelovanja, a odlučili su se “pojaviti” upravo u Križevcima čime su ga na neki način smjestili u svoj centar, u svoj fokus. Dapače, organizirali su taj dan samo u Križevcima. Bez namjere da svome gradu oduzmem tu titulu, valja napomenuti kako se poklopilo da su “čelnici” organizatora – Nikola Matosović ispred Mozille Hrvatska i moja malenkost ispred Slobodnog softvera Hrvatska – upravo Križevčani pa ne čudi da se taj dan u toj “kombinaciji” obilježio upravo u Križevcima. Mene osobno bi veselilo kada bismo kao SSH taj ponos koji se iščitava iz naslova vijesti uspjeli preusmjeriti tako da se ubuduće odnosi na “H” u “SSH” i da nije ograničen na samo jedan dan u godini. To postignuće vjerojatno bi značilo da je SSH postao suvišan i da u SSH-u možemo reći: “Vrijeme je da se prebacimo u Free Software Foundation Europe.”